Poduhvati i izdanja

Ines Srdoč-Konestra: Književno djelo Viktora Cara Emina, Adamić, Gradska knjižnica i čitaonica „Viktor Car Emin“ Opatija, Rijeka 2008.

Uvod

Rijetki su književnici koji su proslavili sedamdesetogodišnjicu stvaralaštva ne mijenjajući, pritom, bitno svoj književni izraz i ne pokušavajući se prilagoditi suvremenim književnim kretanjima ili podilaziti trenutno modernim književnim interesima. Upravo takav, dosljedan sebi i svom književnom izričaju, bio je VIKTOR CAR EMIN (1870.-1963.) Pisanje je za njega opredjeljenje, način kulturnog i javnog djelovanja, način borbe za osvješćivanje hrvatskoga naroda u Istri, način potvrde životnoga kreda. Istra i Kvarnerski otoci - ono što se može obuhvatiti pogledom s vrha Učke, komadić hrvatske domovine - trajna su i nepresušna Careva inspiracija. Taj ga je kraj iznjedrio, trajno obilježio i on mu je cjelinom svoga stvaralaštva uzvraćao i uzvratio sve ono što je iz njega crpio, uvodeći u književnost istarske seljake, učitelje i svećenike, mornare i kapetane, njihove žene i djevojke, povijesne ličnosti ovoga kraja, ali uvijek s interesom za maloga čovjeka, njegove životne brige i patnje, pokazujući neumitnost povijesnih zbivanja i nemogućnost da čovjek išta preokrene u svoju korist. Stvorio je tako Car galeriju gubitnika kojima povijesne, društvene i životne okolnosti nisu naklonjene. Kulise i prostori kretanja najčešće su rodni Kraj, Lovran u kojem je proveo mladost, Opatija gdje provodi najljepše godine i duboku starost, kopneni dio Istre u kojoj je počeo službovati kao učitelj, te Rijeka i Sušak. Car je zavičajni pisac u najboljem smislu te riječi i nikada nije osjetio potrebu nadilaženja te odrednice, on se time ponosio, bez obzira na to što je i zbog toga trajno ostao na marginama dominantnih književnih zbivanja.

Činjenica da pisac koji je napisao oko 140 pripovijedaka, 11 romana, 3 drame, koji je pisao književnost za djecu, prevodio naročito strane dječje pisce, uređivao nekoliko listova, napisao monografiju o Matku Mandiću, te Sjećanja na družbu Ćirila i Metoda, kao i mnogobrojne članke u novinama i časopisima, još uvijek nema cjelovite monografije koja bi književno-povijesno valorizirala njegov opus, govori u prilog tome da odrednica - regionalan stavlja pisca u drugi plan smanjujući interes za njegovo djelo i pridaj ući mu nerijetko obilježja anakronog.

A Viktor Car Emin nije anakron, već atipičan, jer, živeći i djelujući izvan glavnih tokova hrvatske književnosti, u drugačijem povijesno-političkom okruženju, s matičnom je književnošću imao posredne veze, iako je osobno poznavao, uvažavao i cijenio pisce dominantnoga književnoga toka.

Posebno je važno naglasiti i upozoriti na društveno-povijesne okolnosti iz kojih izvodimo Cara kao pisca jer je ta izvanknjiževna zbilja sasvim obilježila njegov opus. U drugoj polovici 19. stoljeća pa sve do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine Istra je pod izravnom austrijskom vlašću, za razliku od Banske Hrvatske koja je pod mađarskom vlašću. Narodni preporod u Istri intenzivnije započinje od sredine 19. st., a u svoju drugu - zrelu fazu, ulazi 1870. godine predvođen, u početku, hrvatskim svećenstvom okupljenim oko jedinog glasila na hrvatskome jeziku - Naše sloge koja te godine počinje izlaziti u Trstu. U z taj se list formira i generacija preporodnih pisaca među kojima je i Viktor Car Emin, u početku s literarnim ostvarenjima koja u prvi plan stavljaju nacionalnu borbu istarskih Hrvata.

Javivši se s prvom pripovijetkom Bijednici 1888. godine posvema u funkciji raskrinkavanja Talijana koji dolaze u Istru i iskorištavaju Hrvate, te s još nekoliko sličnih ostvarenja, široj hrvatskoj čitalačkoj publici postaje poznat tek nakon 1895. kada počinje objavljivati pripovijetke u zagrebačkom Vijencu, a kao književnik definitivno se potvrđuje s prvim romanom Pusto ognjište, 1900., kada ga zapažaju i ondašnji relevantni književni kritičari: M. Marjanović, R. Pintar, J. Čedomil, L Krnic i D. Sirovica.

Car ulazi u književnost na prijelazu u doba modeme, ali nije modernist. On je primamo realist, ali i nastavljač romantičarskih i šenoinskih tradicija u našoj književnosti, iako u svakoj fazi njegova stvaralaštva možemo pronaći poneki odjek tada dominantnih pravaca hrvatske književnosti, pa ćemo tako pronaći i odjeke modeme. Pregledi i povijesti hrvatske književnosti donose nešto više podataka o Caru upravo kada pišu o razdoblju modeme, a kasnije se obično samo spominje kao regionalist. Obuhvatnije su o Caru pisali književni kritičari i povjesničari: A. Barac, A. Rojnić, M. Šicel, M. Strčić, B. Donat, J. Bratulić, naročito prigodom pretiskivanja nekog od Carevih djela. Mnogostraniji pristup Caru pokušao je dati i znanstveni skup Viktor Car Emin - život i djelo, održan 1994. godine u Lovranu s kojeg su prilozi tiskani u Našoj Rijeci, u broju 3 iz 1997. godine.

Na tom je skupu upozoreno na ono što dotadašnja kritika nije dovoljno isticala - da je posljednji Carev roman Danuncijada (1946.) najbolje njegovo ostvarenje, u kojem on napušta tradicionalno realističke narativne postupke zamjenjujući ih drugačijim, rekli bismo modernim pristupom, stvorivši tako djelo koje je sasvim netipično u tadašnjoj hrvatskoj književnosti, što je uočila tek suvremena kritika posljednjih godina (B. Donat, C. Milanja, M. Stojević, D. Bačić-Karković).

Ovom se knjigom želi sagledati cjelokupna Careva književna produkcija. Obuhvaćena je većina pripovijedaka objavljivanih jedino u časopisima, obje zbirke pripovijetki te svi romani i drame, a izostavljena književnost za djecu', prevoditeljski rad, publicistička djelatnost i pjesništvo koje nije značajno u Carevu opusu. Više je prostora posvećeno onim djelima o kojima je manje pisano, osobito pripovijetkama, jer kako uglavnom i nisu pretiskivane, ostale su u časopisima te su teže dostupne. Carev se opus prati kroz osnovnu žanrovsku podjelu na romane, pripovijetke i drame.

Obuhvaćen je najveći dio Carevih književnih tekstova, s težnjom da ova knjiga posluži kao građa za buduće preglede hrvatske književnosti u kojima bi trebalo modificirati pristup V. Caru Eminu te dosadašnji njegov biljeg anakronog pisca zamijeniti odrednicama atipičnoga ili asinkronijskoga pisca, ako ne za cjelinu opusa, onda svakako za njegov veći dio.